Definify.com
Definition 2025
кончить
кончить
Russian
Verb
ко́нчить • (kónčitʹ) pf (imperfective конча́ть)
Conjugation
Conjugation of ко́нчить (class 4a perfective transitive)
| perfective aspect | ||
|---|---|---|
| infinitive | ко́нчить kónčitʹ |
|
| participles | present tense | past tense |
| active | — | ко́нчивший kónčivšij |
| passive | — | ко́нченный kónčennyj |
| adverbial | — | ко́нчив kónčiv, ко́нчивши kónčivši |
| present tense | future tense | |
| 1st singular (я) | — | ко́нчу kónču |
| 2nd singular (ты) | — | ко́нчишь kónčišʹ |
| 3rd singular (он/она́/оно́) | — | ко́нчит kónčit |
| 1st plural (мы) | — | ко́нчим kónčim |
| 2nd plural (вы) | — | ко́нчите kónčite |
| 3rd plural (они́) | — | ко́нчат kónčat |
| imperative | singular | plural |
| ко́нчи kónči |
ко́нчите kónčite |
|
| past tense | singular | plural (мы/вы/они́) |
| masculine (я/ты/он) | ко́нчил kónčil |
ко́нчили kónčili |
| feminine (я/ты/она́) | ко́нчила kónčila |
|
| neuter (оно́) | ко́нчило kónčilo |
|
Derived terms
|
imperfective
|
perfective
|